Dolazak nove dinastije i nestanak samostalne hrvatske ranosrednjovjekovne države donio je bitne novosti na kulturnom i društvenom planu u utjecao na snažnije povezivanje hrvatskih zemalja sa srednjoeuropskim prostorom, uz očuvanje prostornog, društvenog i državnopravnopravnog identiteta Hrvatske.

Upoznavanje s posebnostima dalmatinskog prostora u razvijenom srednjem vijeku na političkom, kulturnom i duhovnom planu. Poseban naglasak bit će stavljen na stapanje naslijeđene antičke baštine s hrvatskim elementom u gradovima i njihovom zaleđu, odnos Crkve i svjetovnih vlasti te utjecaj Bizanta, Venecije i Ugarskog Kraljevstva na taj prostor. 

Komune ili gradske općine su osobiti način uređenja gradske uprave koji se pojavio u talijanskim gradovima, ali i u istarskim, primorskim i dalmatinskim gradovima. Njihov začetak nalazimo u razdoblju slabe bizantske vlasti kada se građani počinju samoorganizirati, pod vodstvom biskupa, potom i svjetovnih poglavara. Tijekom srednjeg vijeka u tim se gradskim zajednicama oblikuju specifične upravne institucije i društveni odnosi.

Kvarnerski otoci se u razvijenom srednjem vijeku nalaze se pod jakim utjecajem Venecije, dijelom i Akvilejske patrijarhije Mletačka vlast na kvarnerskom području bila je različita nego u Dalmaciji jer je imala kontinuitet od 12. stoljeća. Poseban položaj u tom sustavu imao je otok Krk, zahvaljujući upravi knezova Krčkih, kasnije zvanih Frankopani.

Istra nije bila politički povezana s ostalim hrvatskim zemljama sve do 20. stoljeća. U srednjem vijeku taj prostor je bio izložen snažnom političkom utjecaju Venecije, Akvilejske patrijarhije i Svetog Rimskog Carstva, kasnije Habsburgovaca, što je dovelo do podjela i razlika između zapadne obale i unutrašnjosti Istre. Iako se Istra u srednjem vijeku razvijala izvan hrvatskog političkog područja, hrvatski etnički i društveni krug bio jak i otporan, prvenstveno zahvaljujući bogatoj  glagoljaškoj kulturi.

 Za dinastije Arpadovića Slavonija više nije bila na granici nego u središtu države i ondje su organizirane kraljevske županije. Otpočeli su procesi koji su mijenjali etničku strukturu stanovništva, osobito plemstva. Naseljavanje novog stanovništva dovelo je do pojačane urbanizacije. Jačala je i crkvena organizacija, vezana uz ugarske metropolije, kao i djelovanje crkvenih redova. Zbog jačeg utjecaja arpadovićke vlasti društveni i upravni razvoj Slavonije bio je bitno različit u odnosu na srednjovjekovnu Hrvatsku i Dalmaciju.

Od početka 13. stoljeća Slavoniju je zahvatio snažan val kolonizacije iz europskih zemalja. To je potaknulo razvoj gradova među kojima mnogi dobivaju status slobodnih kraljevskih gradova. Građanstvo jača i postaje politički čimbenik, uz vladara, plemstvo i Crkvu. Ovo je razdoblje karakterizirano jačanjem moći velikaša i posljedičnim slabljenjem kraljevske vlasti. Taj proces je dovodio do brojnih sukoba, ali je istodobno utjecao na oblikovanje plemstva kao političkog naroda, prvenstveno kroz sabor. Gospodarski razvoj Slavonije pratilo je bujanje kulturnog života, prvenstveno u krilu Crkve.

Uži pojam srednjovjekovne Hrvatske odnosi se na područje između Gvozda i dalmatinskih gradova. To je područje bilo udaljeno od središta arpadovićke države i davalo veće mogućnosti slobodnog razvoja velikaških obitelji, plemićkih i seoskih općina. Taj je prostor još od ranog srednjeg vijeka bio snažno povezan s dalmatinskim gradovima i to se nastavlja tijekom čitavog srednjeg vijeka. Slabost kraljevske vlasti dovela je do razvoja jakih plemićkih obitelji,  Šubića Bribirskih, Krčkih-Frankopana, Kurjakovića, Nelipića. Snažan je i utjecaj crkvenih redova, osobito cistercita i templara.

Uz velikaše, na prostoru srednjovjekovne Hrvatske još od ranog srednjeg vijeka postojalo je srednje i niže plemstvo, organizirano u plemena. Najznačajniji je bio savez 12 plemena kraljevine Hrvatske. Te su organizacije omogućavale srednjem i nižem plemstvu zaštitu staleških prava i sigurnost patrimonija u odnosu na velikaške seniore. U razvijenom i kasnom srednjem vijeku na području srednjovjekovne Hrvatske postojale su i općine slobodnih seljaka te katuni Vlaha, romanskog stanovništva koje se bavilo stočarstvom. Govorili su hrvatskim jezikom i pripadali Katoličkoj crkvi. Sve te društvene strukture, izuzev velikaša, u potpunosti su uništene tijekom osmanskih prodora od početka 16. stoljeća. 

Srednjovjekovna Bosna je bila područje sukobljavanja interesa različitih čimbenika, unutarnjih i vanjskih – hrvatskih velikaša, Ugarskog Kraljevstva, Srpskog Kraljevstva, papinstva, kasnije Osmanskog Carstva. Bosna je kao banovina, potom kraljevstvo, imala državnu i dinastičku samostalnost, ali je istovremeno bila neodvojivo vezana uz hrvatske zemlje jakim političkim i gospodarskim vezama. Velik dio prostora današnje Bosne u srednjem vijeku je bio dijelom srednjovjekovne Hrvatske. Prostor Bosne u srednjem vijeku karakteriziraju društvene i vjerske osobitosti, u djelovanju Crkve bosanske i Katoličke crkve.

Dolaskom dinastije Anžuvinaca na vlast u Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu početkom 14. stoljeća uslijedilo je razdoblje jačanja središnje vlasti, velikih financijskih, vojnih i upravnih reformi i udara na velikaške obitelji, prvenstveno Bribirce. Vojna pobjeda kralja Ludovika I. Anžuvinca nad Venecijom 1358. dovela je do integracije velikog dijela hrvatskih zemalja. Tada je i Dubrovnik prvi puta ušao u političku zajednicu s ostalim hrvatskim zemljama. 14. stoljeće je bilo i razdoblje društvenih kriza pojačanih epidemijama, osobito epidemijom kuge 1347. - 1348., no za hrvatske zemlje tada je ostvaren velik gospodarski, demografski i kulturni uspon, osobito u 2. polovini stoljeća. 

Krajem 14. stoljeća na hrvatskom i ugarskom prostoru uslijedilo je razdoblje velikih unutarnjih nemira, dinastičkih i građanskih sukoba koji su trajali 30-godina, a nedugo nakon njihova završetka počeli su osmanski prodori i osvajanja. Anžuvinske reforme ojačale su kraljevsku vlast, a umanjile prava velikaša, što je dovelo do njihovog snažnog otpora s nestankom Anžuvinaca. Iako je pobuna zahvatila i Ugarsku, ona se najvećim dijelom odvijala u Slavoniji, Hrvatskoj i Bosni. Dugotrajno razdoblje ratovanja između velikaša i kralja Sigismunda Luksemburškog oslabilo je otpor vanjskim silama i u konačnici dovelo do mletačkog osvajanja dalmatinskih gradova nakon 1409., a u drugoj polovini stoljeća i do pojačanog pritiska Osmanlija.

Za razdoblje vlasti kralja Sigismunda Luksemburškog, odnosno natjecanja za moć središnje vlasti i plemstva, karakterističan je uspon novih velikaša, onih kojima je kralj omogućio položaj velike moći u kraljevstvu, kao što su grofovi Celjski i braća Talovac. Celjski su stekli velike posjede na hrvatskom prostoru, najviše u Slavoniji, Hrvatskom Zagorju i Međimurju. Kao izvorno njemačka obitelj, u samom vrhu europske plemićke elite, sukobljavali su se hrvatskim velikašima, u prvom redu Frankopanima koji ipak zadržavaju svoje posjede i moć do turskih prodora.

Dubrovnik je dio Dalmacije, s kojom od antičkog razdoblja dijeli sve smjernice razvoja i to je osnova njegove integracije s hrvatskim zemljama. Međutim, od početka srednjeg vijeka ima različitu poziciju od ostalih dalmatinskih gradova. Bitna odrednica dubrovačke povijesti i razlika u odnosu na druge dalmatinske gradove je položaj na granici Istočnog i Zapadnog Carstva, a u srednjem vijeku istočne i zapadne Crkve. dok su se dalmatinski gradovi politički povezivali s hrvatskim zaleđem – priznavali hrvatske kraljeve i primali hrvatske velikaše za svoje knezove, Dubrovnik je izbjegavao političko podaništvo srpskim i bosanskim vladarima i velikašima. Tijekom srednjeg vijeka dubrovačka samouprava i institucije su jačale, a od 1358., tj. ulaska u Hrvatsko-ugarsko Kraljevstvo počinje njegovo zlatno doba, u gospodarskom i kulturnom pogledu.

Kralj Matija Hunyadi ponovo je centralizirao vlast u kraljevstvu, reformirao vojsku i poduzimao vojne pohode u Europi i protiv Turaka. Organizirao je sustav obrane granice koji je zadržao osmanske prodore za 50-ak godina, no od tada Ugarsko-hrvatsko Kraljevstvo prelazi u defanzivni odnos prema Osmanlijama, a obrana je prije svega prepuštena hrvatskim velikašima, svjetovnim i crkvenim. Slabi otpor prema Osmanlijama i apsolutističko vladanje uz derogiranje ovlasti parlamenta, doveli su do pobune. S druge strane, Matija Korvin bio je podupiratelj znanosti i umjetnosti i na svom dvoru oformio krug humanističkih znalaca i umjetnika, među kojima su bili i brojni Hrvati. Krajem 15. stoljeća otpor prema Turcima je još više oslabio, a nakon Krbavske bitke osmanski pritisak je postajao sve jači, što je dovelo do do pada Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva 1526. i razdoblja velikih osvajanja prostora hrvatskih zemalja.