U sklopu predmeta „Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska“ predviđena je obrada sadržaja koji se odnose kako na povijest međuratne Ustaške organizacije (Ustaša-hrvatska revolucionarna organizacija – UHRO) I Ustaško-domobranskog pokreta kao skupa organizacija u koji je bila uključena i UHRO pod vodstvom dr. Ante Pavelića prije travnja 1941. Pritom je UHRO razvijana kao malobrojna vojnički ustrojena organizacija koja je trebala povesti oružanu borbu za uspostavu neovisne hrvatske države. Istodobno su među iseljenicima u sjevernoj i južnoj Americi te među hrvatskim radnicima u Europi stvorene masovne iseljeničke organizacije Hrvatskoga domobrana, koje su javno djelovale i nastojale su ne samo okupiti Hrvate nego i utjecati na javnost zemalja u kojima su djelovale. U središtu pozornosti je ipak razdoblje Nezavisne Države Hrvatske i u njoj vladajućeg Ustaškoga pokreta predvođenog poglavnikom Pavelićem. On je u tome razdoblju i vođa pokreta i državni poglavar, a temeljna karakteristika te države jest apsolutna vlast Pavelića i ustaša. Riječ je o pokušaju pretvorbe hrvatske države u totalitarnu državu po uzoru na „velike saveznike“, fašističku Italiju i nacionalsocijalističku Njemačku, o kojima je NDH ovisila do kraja rata (o Italiji do njezine kapitulacije godine 1943.). Jedna od važnijih posljedica takvih nastojanja jest i otvorena netrpeljivost prema svim oblicima slobodnoga mišljenja te progon svih onih koje su vlasti označile neprijateljima, bez obzira na jesu li oni to stvarno bili ili ne. Takva politika posljedovala je masovnim progonima i ubojstvima mnogih neistomišljenika, pri čemu je osobito tragično prošla židovska zajednica koja je metom progona postala prvenstveno zbog kopiranja njemačkih nacionalsocijalističkih protužidovskih pogleda. Znatna pozornost posvećena je i odnosu vlasti NDH prema Srbima, od progona zbog njihove vjerske i narodnosne pripadnosti do pojave četništva i promjene politike koja se je ogledala u uspostavi Hrvatske pravoslavne crkve i prihvaćanja pravoslavaca kao Hrvata pravoslavne vjeroispovijesti. Spomenuta ovisnost NDH o Italiji i Njemačkoj važna je karakteristika života te države tijekom cijeloga rata, pa je odnosima s Talijanima i Nijemcima također posvećena znatna pozornost. S približavanjem kraja rata nametalo se je pitanje sudbine ratne hrvatske države, pa i mogućega prelaska na stranu Saveznika, što je osobito došlo do izražaja u onome što je danas poznato kao puč Lorković-Vokić. Naposljetku se kao sudbinsko pitanje opstojnosti NDH nametnuo rast njoj neprijateljskog partizanskog pokreta predvođenog Komunističkom partijom Jugoslavije/Hrvatske, koji se je formalno zalagao za obnovu jugoslavenske države na načelu ravnopravnosti njezinih naroda, pa i za ravnopravan položaj hrvatskoga naroda koji je trebao dobiti svoju hrvatsku federalnu jedinicu. Partizanski je pokret tijekom rata na svoju stranu privukao i golem broj Hrvata, a pobjeda u ratu i slom NDH prepustili su sudbinu hrvatskoga Naroda u ruke komunista kao vodeće snage dotadašnjega pokreta. Slom NDH uvjetovao je povlačenje velikoga broja Hrvata predvođenih dužnosnicima vlasti i Ustaškog pokreta te pripadnicima njezinih oružanih snaga prema zapadu. U izbjegličkim skupinama nalazio se je ogroman broj civila koji nisu željeli uspostavu komunističke vlasti u Hrvatskoj. Tragična sudbina velikoga broja Hrvata koji su se povlačili i naposljetku dopali u ruke jugoslavenskih snaga danas je dobro poznata, a brojne masovne grobnice svjedoče o okrutnosti novih jugoslavenskih vlastodržaca koji su uspostavljali totalitarni komunistički režim u obnovljenoj jugoslavenskoj državi. Dio onih koji su se povlačili, pa i sam Pavelić i neki istaknuti dužnosnici ustanova vlasti i Ustaškog pokreta u NDH ipak su uspjeli izbjeći tragičnu sudbinu velikoga broja Hrvata. Neki od njih su nakon duljeg skrivanja u Austriji i Italiji uspjeli otploviti za Argentinu, u kojoj su ubrzo obnovili svoje emigrantsko političko djelovanje koje se je najvećim dijelom odnosilo na glorificiranje propale ratne Nezavisne Države Hrvatske.