Nakon uvodnih razmatranja o osnovnim smjernicama hrvatske povijesti u usporedbi s europskim okruženjem u „dugom“ 19. stoljeću, raščlanjuje se važnost jednakosti pred zakonom i modernih komunikacija u procesu oblikovanja europskih nacija s obzirom na umrežavanje svih pripadnika jednoga naroda okomito i vodoravno i s posebnim uzimanjem u obzirom stoljetnog oblikovanja hrvatske nacije od elitnog kruga preporoditelja oko Ljudevita Gaja do masovnog seljačkog pokreta pod vodstvom Stjepana Radića. Budući da je Hrvatska u očima mađarskih prvaka bila zemljopisni pojam, a ne politički subjekt, nije bilo moguće izbjeći hrvatsko-mađarski rat 1848./1849., a poslije razdoblja novoga apsolutizma sastao se Hrvatski sabor 1861. i zatražio ustav, državnu samostalnost i teritorijalnu cjelokupnost. Ujedinjenje hrvatskih zemalja bio je osnovni cilj svih hrvatskih političkih stranaka, no razlika je bila u predodžbama kako to postići. Liberalni narodnjaci tražili su oslonac u južnoslavenskom okruženju, samostalni narodnjaci u pogodbama s Austrijom, pravaši u vlastitim narodnim snagama, a unionisti u „poštenoj uniji“ s Ugarskom kao pretpostavci za nacionalni razvitak, ustavni poredak, autonomiju i teritorijalnu cjelokupnost. Nagodbom 1867. i 1868. uređeni su austro-ugarski i hrvatsko-ugarski odnosi za sljedećih pola stoljeća, tijekom kojih se oblikovalo hrvatsko građansko društvo na putanji klatna između Srednje i Jugoistočne Europe. Autokratska vladavina bana Khuena Héderváryja bila je u službi čuvanja dualističke ravnoteže između Beča i Budimpešte, ali je režim poticao gospodarske iskorake i kulturni napredak koji je utjecao na širenje hrvatske nacionalne misli, a samo 2% Hrvata znalo je jezik naroda s kojim su živjeli u državnoj zajednici. Austro-Ugarska je u doba Franje Josipa bila uređena i uljuđena država, ali je dualizam bio zapreka za ujedinjenje hrvatskih zemalja pa su Hrvati tražili izlaz u federalizmu, trijalizmu i jugoslavizmu. U Prvom svjetskom ratu Austro-Ugarska se raspala, a Hrvati su 1918. ušli u južnoslavensku državu.